Vršnjačko nasilje

Sve više smo svjedoci da je nasilje u svim oblicima pustilo duboke korijene u cijelom svijetu, pa tako prirodnim tokom pokucalo je i na naša vrata. Imitirajući svjetske trendove, mi smo sa oduševljenjem prihvatali modele, sadržaje, savjete i sve ono što je bilo potpuno suprotno od nama poznatih, ukorijenjenih vrijednosti i navika. Djeca sama po sebi ne mogu biti dovoljno stabilna, zrela i ne mogu sami rasuđivati šta je pogubno, a šta je dobro za njih, zato postojimo mi roditelji, porodica, škola… Da li smo zaista uhvatili korak sa savremenim stilom života, da li su kombinacije i modeli vaspitanja koji nam se plasiraju stvorili zabludu i jaz u našim glavama, najbolje svjedoče naša djeca, često podijeljena u grupe nad kojima se vrši jedan vid nasilja ili koje vrše nasilje. Malo je onih između, neutralnih. Nasilnici nisu djeca koja su se samo jedno jutro probudila, i zakoračila u novi dan okupana podlošću, bijesom, i mržnjom. To su djeca koja od najranijeg djetinjstva vrlo jasno pokazuju crte budućih delikvenata. Gdje smo mi kao društvo i porodica vrlo blagonakloni, uz puno odobravanje na bezobrazne opaske i radnje „ malih-nevaljalih“ i ustaljene fraze u koje ni sami ne vjerujemo „ mali su, proći će”. Često je slučaj da su nasilnici izloženi nasilju u svojim porodicama, okolini ili da su svjedoci nasilja u svom okruženju, pa im je taj model ponašanja blizak i čini im se prirodan kao jedini put za ostvarenje cilja.

Na pitanje novinarke RTHN Branke Denda gdje naša omladina pronalazi uzore za nasilje, koje se čini da nije samo vršnjačko nego sveobuhvatno, pokušala je da odgovori psihološkinja Jelena Pejović, kojoj često dolaze baš takvi slučajevi, ali rijetko u ranim fazama.

• Ono što možemo vidjeti danas svuda oko nas da su sve više uzori ljudi sa agresivnim govorom, agresivnim ponašanjem, koji stalno propagiraju neke stilove ponašanja, izgleda, koji su potpuno može se reći i osnova nasilničkog ponašanja. Najbolji pokazatelj danas su društvene mreže. Taj vid uticaja na mlade nam pokazuje da se najviše ugledaju na ljude koji koriste psovke, koji su arogantni koji pokazuju jednu vrstu životnog stila koji je njima u tom trenutku nedokučiv, samim tim mu teže. Prosto, vidimo jedan sistem u kome se degradira škola, školovanje, a propagira brz novac, brz život, to naravno ide kad nismo u kontaktu sa nekim vrijednostima, pa tako i taj put vidimo kao najlakši izlaz iz neke situacije ili kao najbrži put do ostvarenja nekog cilja.

Na pitanje da li je ekonomska situacija uzrok tih pojava ili je nešto drugo, psihološkinja je pokušala približiti.

• Stil koji oni oponašaju je sledeći: da bez mnogo truda i rada, u kratkom vremenskom intervalu dođu do velikog novca, života na visokoj nozi, kao i brzog zadovoljenja prohtjeva ili želja. Šta nam to govori? To nam naravno govori da škola nije u prvom planu, da nam put ličnog obrazovanja nije od velikog značaja. Pitanje je kako da se izborimo sa stvarima i situacijama koje nam nisu po volji. Recimo, nije nam po volji da situacije koje nam se dešavaju rešavamo razgovorom, mirnim putem nego pribjegavamo fizičkom ili verbalnom nasilju. Negdje smo došli do toga da sve želimo riješiti brzo, a ne mirno, i da je model dobiti sve odmah i sad bez prethodno uloženog truda i ubiranja rezultata postepeno. Šta može da nam smeta je širokog spektra, i treba razgraničiti da li je nasilje vršnjačko ili je nasilje u njegovoj sveobuhvatnosti.

Na konstataciju novinarke da se ovo pomalo liči na Bermudski tougao da se ne nazire rješenje, šta mi kao roditelji, a šta institucije mogu konkretno uraditi po pitanju cijele situacije.

• Iako postoje psiholozi po školama, ne znam u kojoj mjeri se njima obraćaju djeca, i u kojoj mjeri se preveniraju potencijalni nasilnici. Dosta je prisutna ta neka neosvješćenost po pitanju posjeta psihologu, dok to ne postane nužno.

Ono što negdje jeste neophodno je da mi kao država napravimo određene sisteme koji će brže rešavati samo nasilje, odnosno vršnjačko nasilje. Poslednjih godina broj vršnjačkih nasilja raste,a stalno se dešava da se vrtimo u jednom začaranom krugu gdje niko ne dobija dovoljno oštru kaznu, odnosno da posluži kao primjer da se nasilje neće tolerisati, prikrivati, i da nasilnici neće biti amnestirani zbog određenih beneficija koje imaju njihove porodice. Da pred zakonom svi budu jednaki, pa tako i počinioci. Ono što možemo jeste da se vratimo edukaciji o vršnjačkom nasilju u školama, da se naprave sistemi, jer je ovo sistemski problem, ako ovo okrenemo na jednu osobu nećemo dobiti ništa. Kome se u školi mogu obratiti, kako, s kojom sigurnošću da će biti zaštićen od osvete nasilnika, šta će se preduzeti kad dijete prijavi nasilje. Prosto, da se objasni kojim redosledom treba ići dijete koje vidi da se nad nekim vrši nasilje ili je žrtva nasilja. Treba se napraviti sistem koji je jak i koji je uvezan. Tako da djeca između sebe neće morati da misli, ako je neko počinio vršnjačko nasilje hoće li biti sankcionisan ili ne. To će im dati sigurnost da će sve biti zaustavljeno. Djeca se jako plaše da prijave nasilje, jer se boje šta će im se desiti i da li će ih drugari osuđivati… Prvo je neophodno osnažiti dijete da prijavi nasilje, jer ćemo onda moći i sve druge strategije i paralele da pravimo, i da pričamo o procentima vršnjačkog nasilja, koji je sigurno mnogo veći nego što mi imamo trenutnu procjenu. Djeca su danas dosta povučena u sebe i ne žele da pričaju o nasilju koje trpe. Tek kad se desi eskalacija kao što je sad bilo u školi u Podgorici, pa roditelji kad saznaju i pokrenu cijelu situaciju onda se nešto i rešava. Djeca se prije svega boje da budu targetirana od nasilnika. Možda je od velikog značaja da se i medijski proprati na pravi način vršnjačko nasilje, i da djeca shvate da nisu oni izolovani slučajevi, da ne traže krivca u sebi, je im se to dešava, već da se to dešava i drugima i da nije u njima problem. U psihologiji se taj fenomen zove naučena bespomoćnost, jer dijete često nema informaciju da se to dešava i može se desiti svima, jer je ono toliko u svojim problemima i strahu da ne vidi dalje. Drugo, podjednako loše je da traži rešenja na internet pa onda imamo samopovređivanja, izolacije, depresije, odbijanje da jedu, postoji širok oblik radnji kojima maloljetno dijete žrtva nasilja pribjegava. Sve nam to ide uz jednu kliničku sliku da se dijete izolovalo i povuklo u sebe.

Put roditeljstva je trnovit put, i često nas životne okolnosti odvlače od biti našeg bića, biti matica duše našoj djeci, mirno more i luka u ovim turbulentnim vremenima prepunim izazova. Oslušnimo i budimo im prijatelji, ohrabrimo ih da nam se povjere i da ćemo zajedno sve bure i oluje zajedno proći složni kao porodica, jaki kao pojedinci. Jer, kad bi se i mi danas prošetali u njihovim cipelama, sjeli u njihove klupe, i ušunjali u njihove nježne duše, shvatili bi koliko je breme stavljeno na ta nejaka leđa.